Theta Centar

U našoj kulturi smrt se često doživljava kao katastrofa, nešto konačno, kraj postojanja. Iz te perspektive, smrt je nešto posebno tragično. No ako bismo je mogli sagledati kao kraj jednog oblika postojanja i početak drugog, osjećaj bi se mogao promijeniti. I dalje ostajemo suočeni s gubitkom i šokom zbog prerane i bolne smrti nekoga koga smo voljeli. Ali možda više nećemo misliti da mrtvi još uvijek pate ili da su zakinuti za život. Ako svi dolazimo iz istog izvora i svi se njemu vraćamo, razlika između živih i umrlih nije toliko velika — tada možda postaje lakše reći DA životu i DA odlasku, u trenutku kada on dođe. (Alemka Dauskardt)

U svezi s temom smrti, možemo se zapitati, kako u našoj kulturi pričati o smrti? Kako pričati o nečem o čemu se ne priča i što je uglavnom tabu tema za mnoge? Kako pričati o nečem tako velikom i misterioznom kao što je fenomen smrti? Svatko od nas ima svoje viđenje, svoje razumijevanje, svoj emocionalni odnos koji je najčešće uvjetovan našim osobnim iskustvima. Mi naravno ne možemo imati neposredno osobno iskustvo smrti, već samo osobne susrete sa smrću. Osim onih rijetkih koji su „preživjeli smrt“, osobe koje su imale tako zvano NDE (engl. Near Death Experience)  odnosno iskustvo blizu smrti i iz čijih svjedočenja dobivamo neku sliku, mi ne znamo što se događa s nama kad umremo i o tome ne možemo pričati na empirijsko-znanstveni način potkrijepljen dokazima. (Alemka Dauskardt)

U ovoj najavi, ograničit ćemo se na neka saznanja do kojih smo došli kroz metodu sistemskih konstelacija, a o kojima će biti više riječi na radionici.

Osobna duša dio je obiteljske duše, i u sve većim krugovima duše društva, čovječanstva i duše svijeta – Anime Mundi.

Jedan od prvih uvida koji se pokazuju u konstelacijskom radu jest da je energija umrlih osoba još uvijek prisutna u obiteljskom sistemu i da ju je relativno lako osjetiti i „iščitati“ kroz reprezentacije, kroz korištenje predstavnika za njih u konstelaciji kroz fenomen predstavnikove percepcije. Ovo naravno proturječi našem shvaćanju smrti u materijalističkom shvaćanju svijeta, ali u konstelacijama se definitivno možemo uvjeriti u postojanje duše. Duša u ovom kontekstu ne znači ništa drugo već energija koja je vezana za određenu osobu i koja je prisutna nakon smrti te osobe. Ta energija nas nadživljava i ostaje prisutna neko vrijeme u energiji obiteljskog sistema kojem pripadamo.

Vezan za ovo je i drugi značajan uvid o smrti, a to je da je ta energija koja nas nadživljava, nazovimo ju osobnom dušom (ili osobnom nematerijalnom energijom ako vas spiritualni izrazi odbijaju) dio obiteljske duše i da ostaje dio obiteljske duše i da kroz nju ima sposobnost djelovanja na članove obitelji kroz generacije. Taj fenomen koji vidimo u mnogim konstelacijama može se objasniti samo postojanjem nekog entiteta koji nije samo individualan i koji nije samo materijalan. I taj entitet, bez obzira kako ga nazvali, ima sposobnost pamćenja i djelovanja na sve članove obiteljskog sistema kroz prostornu i vremensku razdaljinu. Ovaj entitet koji u konstelacijskom radu nazivamo obiteljskom dušom i koji djeluje u svakom obiteljskom sistemu (kao i u drugim tipovima sistema) također je dio veće cjeline iz koje proizlazi, u koju se utapa i s kojom razmjenjuje energiju / informacije – Velike Duše.

Ova obiteljska duša slijedi određene zakonitosti i osigurava da ih članovi obitelji također slijede. Ove zakonitosti tiču se uključivosti, pravednosti, pripadanja, ravnoteže uzimanja i davanja, poštivanje prioriteta u smislu vremenskog slijeda i protoka ljubavi „od gore prema dolje“ i drugog. Poštivanje ovih zakonitosti je ono što odlučuje o našoj sreći, zdravlju i blagostanju, a njihovo nepoštivanje vodi u patnju, životne teškoće i bolest. A ove zakonitosti, protežu se kao paukova mreža od individue do obitelji, društva, čovječanstva i povezuju nas (kroz našu dušu) sa svim članovima naše obitelji, sa svim našim precima, a onda i drugim klanovima i plemenima, i u sve većim krugovima, u konačnici, i sa cijelim čovječanstvom, odnosno s dušom svijeta – Animom Mundi. (Alemka Dauskardt)

Mrtvi

Često osjećamo strah od mrtvih i uložimo puno truda kako bismo zaštitili ožalošćene od dodira s mrtvima. Ako su ljudi umrli tragično, a članovi njihovih obitelji ih se previše boje ili za njima previše tuguju, teško je da mrtvi pronađu mir — ali i živi također. Ponovno povezivanje s mrtvima u ljubavi i poštovanju oslobađa sve. Tada možemo osjetiti njihove blagoslove. Nije važno kako su umrli – patnja živih ili osveta ne donose im smirenje, nego ometaju njihov proces umiranja i sprječavaju mir. (Bert Hellinger)

Smrt i bezličnost

Predstavnici koji u konstelacijama stoje za mrtve opisuju iskustvo smrti kao mirno i bezlično – čak i u slučaju ubojstva. Bert Hllinger kaže da je ubojica instrument smrti – i stoga potpuno odgovoran – ali nije njen uzrok. Konstelacije pokazuju da su žrtve i njihovi ubojice povezani u smrti. Za mrtve, sudbina i krivnja veće su od naše tuge i želje za osvetom. Radi se o sili koja nadilazi naše shvaćanje i koju priznajemo kada se poklonimo sudbini – bilo svojoj ili svojih bližnjih.

Smrt i terapeut

Oni koji su blizu smrti često mogu zastrašiti terapeuta. No ako terapeut jednostavno pogleda smrti u oči, tada klijent više nema moć nad njim – i može sam učiniti nešto sa sobom. (Bert Hellinger)

POŠTOVANJE PRIVLAČNOSTI SMRTI

U duši postoji privlačnost prema mrtvima i umiranju — to je nježan, dubok pokret. Pokret cijelog našeg života ide prema izvoru iz kojeg smo nastali. Odatle, gdje je život započeo, postoji privlačnost da se život vrati. To nadilazi ono što obično zovemo srećom. Slijediti taj pokret donosi sklad sa svime što postoji. Ponekad iz toga osjetimo “novi vjetar” kako nas podiže. No ako ga netko slijedi prerano, prije nego što je vrijeme, to nije dobro. Mora biti upravo u pravom trenutku. (Bert Hellinger)

Sljedeća stvar koju uočavamo o smrti kroz konstelacije je da je na ovom, duševnom ili duhovnom nivou, razlika između živih i mrtvih zanemariva, a linija koja dijeli Život i Smrt vrlo tanka i ne tako definitivna, nepropusna i nepremostiva kako ju obično doživljavamo.

Osim već spomenute dinamike uključivanja onih ili onog što je bilo isključeno, uvođenje predstavnika za umrle osobe koristi se za dovođenje sistema u ravnotežu i kod drugih dinamika. Na primjer, ukoliko je potrebno da osoba koja je kao dijete izgubila roditelja dovrši tako zvani prekinuti pokret posezanja za roditeljem (obično majkom). Zatim kada se osoba ne može pomiriti s gubitkom voljene osobe i želi ju slijediti u smrt. (Bert Hellinger)

IDENTIFIKACIJA S AGRESOROM

Ako je u sustavu – bilo obitelj ili nacija – došlo do ubojstva ili nasilja, duša sustava traži da se počinitelj suoči, prizna i dobije svoje mjesto unutar njega. Ako ostane mržnja, želja za osvetom, ili zločin ostane skriven, potisnut, zastrašujući – tada član počiniteljeve ili žrtvine obitelji može nesvjesno preuzeti identitet počinitelja i preuzeti njegove osobine i radnje. Ova vrsta identifikacije može igrati ulogu u duševnim poremećajima, tragičnim zločinima i u perpetuaciji ratova. (Bert Hellinger)

POČINITELJI I ŽRTVE

Već na prošloj radionici bilo je riječi o dinamici počinitelja i žrtava, i neke od njih vezane su i uz temu smrti. Primjerice, u slučaju ubojstva postoji neraskidiva povezanost između ubojice i žrtve. Počinitelj mora napustiti svoju obitelj i “pridružiti se mrtvima” – iako fizički možda nije mrtav. U konstelaciji mora leći uz žrtvu, kao netko tko se suočava s posljedicama svojih djela. Tek tada može pronaći mir. Počinitelj se može jako bojati žrtve. Tek kad joj se suprotstavi i dozvoli da se ona suoči s njim, može joj se pokloniti i vidjeti sebe kao onoga koji ne može pobjeći od svoje sudbine. U smrti postaje jedan od njih – i to je put prema pravom pomirenju. I žrtve također nemaju mira dok ne mogu počiniteljima dati mjesto među sobom – tako da oni koje je zločin razdvojio ponovno budu ujedinjeni u smrti. Potomci ubojica moraju otpustiti počinitelja iz svojih srca – ništa od njega ne smije se prenositi dalje. Postoji opasnost da nevini nasljednik pokuša iskupiti zločin koji nije počinio – što može dovesti do njegove smrti, a time se ništa ne rješava jer nije pravi čovjek koji treba umrijeti. Mrtvi ne žele osvetu – žele iscjeljenje. Potomak to može iskusiti ako legne uz mrtve (bilo u konstelaciji ili u unutarnjoj slici) i čeka njihov odgovor. Poštovanje i tuga donose ozdravljenje – ali prostor mora ostati onome kome doista pripada. Mrtve žrtve ne osjećaju da su umrle od ruku počinitelja. Smrt nije u rukama ubojice. Postoje druge sile koje odlučuju o životu i smrti. To je teška lekcija, ali jedino tako dolazimo do dobrog rješenja – ne samo za mrtve, već i za žive. Ako mrtve zadržimo u svojim srcima, tada se živi ponašaju kao da su mrtvi, a mrtvi moraju živjeti iako su mrtvi. Istina se iskrivljuje. (Bert Hellinger)

DOBRO I ZLO

Dobro i zlo sistemski su međusobno povezani. Ako želimo raditi s ljudima sistemski, moramo naći poziciju izvan moralne prosudbe – poziciju s koje možemo vidjeti šira sistemska zbivanja i njihov utjecaj na pojedinca. Zlo služi nečemu izvan našeg poimanja i kontrole. (Bert Hellinger)

POMIRENJE

Duša čezne za pomirenjem – i ako ju se ne sputava, kreće se u tom smjeru. Mrtvi se pomiruju kroz našu bol, kada plačemo pred njima. Ako možemo učiniti nešto vrijedno u ime mrtvih, tada njihova snaga ulazi u dobro koje činimo. Osjećaji krivnje su jeftini – oni ne donose ništa osim nezadovoljstva i bolesti za sve uključene. Duboko poštovanje prema sudbini žrtava i zajedničko tugovanje ima iscjeljujući učinak za sve. (Bert Hellinger)

MIR

Mir počinje kada se više ne prisjećamo (tada sve može započeti iznova). (Bert Hellinger)

Stoga; koji stav zauzeti u odnosu na smrt i umrle?

Na radionici ćemo se susresti s neki zaključcima vezanima uz temu koji se mogu izvući iz mnogih konstelacija (sabrala Alemka Dauskardt):

1. Energija umrlih ne nestaje s fizičkom smrću. Ili možemo reći duša postoji i opstaje i nakon smrti.
2. Duše umrlih su dio kolektivne obiteljske duše i preko nje imaju utjecaj na duše živućih članova obitelji.
3. Obiteljska duša se brine da i umrli jednako kao i živi imaju jednako pravo pripadanja obiteljskom sistemu i da su zakonitosti ljubavi jednako poštovane tamo gdje je i kako je prikladno među obiteljskim članovima, bez obzira na to da li je član živući ili umrli. Principi balansa, harmonije, ravnoteže uzimanja i davanja, jednakog pripadanja, prioriteta i prihvaćanja djeluju s obje strane linije života i smrti. Poštivanje ovih principa je primarnije za uspješno funkcioniranje obiteljskih odnosa od životnog statusa, odnosno činjeničnog stanja o tome koji su članovi umrli a koji su živi. Zakonitosti ljubavi djeluju u realmu umrlih i živućih podjednako kroz djelovanje duše. Duša tako, mogli bi reći, povezuje umrle i žive.
4. Kao što su duše umrlih dio obiteljske duše i svojom participacijom u njoj imaju utjecaj na druge članove obitelji, tako i duše živućih svojim djelovanjem imaju, donekle, utjecaj na duše umrlih.
5. Iz konstelacijskih iskustava proizlazi također da duše umrlih prolaze kroz nekoliko različitih faza nakon smrti. Neposredno nakon smrti je faza koju karakterizira neka vrsta šoka što je život u fizičkoj realnosti okončan. Ponekad, naročito kod naprasno umrlih, javlja se i nevjerica u vlastitu smrt i duša umrlih ostaje vrlo blizu živih i takvom se možda čini – još uvijek prisutnom. Rana ili iznenadna smrt je teško prihvatljiva, izgleda, ne samo za one koji ostaju, već i za umrlog. Kod takozvanih prijevremenih smrti (iako Bert Hellinger kaže da takvo što ne postoji), mrtvima kao da je teže povući se u realm mrtvih i ostaviti ono možda još neostvareno iza sebe.
6. Ovaj proces još je kompliciraniji, čini se, u onim situacijama kada se njegova kontrola uzima u vlastite ruke – kao što je to slučaj kod samoubojstva i ubojstva, kao i kod nesretnih slučajeva kod kojih nečija akcija dovodi do smrti drugog (kao u automobilskim nesrećama na primjer). Mirni prijelaz iz života u smrt, kao i prijelaz u drugu fazu smrti koju karakterizira mir i prihvaćanje, naročito je kompliciran u slučaju ubojstva. A posljedice ubojstva često odzvanjaju kroz više generacija u obiteljima kako žrtve, tako i ubojice. Razrješenje za žive je puna svijest o onome što se dogodilo, a upravo je obrnuto slučaj s ubojstvima gdje ona ostaju tajne i u obiteljima žrtve i u obiteljima počinitelja. Zatim prihvaćanje onoga što se dogodilo, u smislu neprosuđivanja, nemiješanja i ostavljanja posljedica tamo gdje pripadaju i onima kojima pripadaju, uz puno poštivanje njihovih sudbina – kako žrtve, tako i počinitelja. Za žrtvu i počinitelja, mir se postiže samo u realmu mrtvih. I žrtva i počinitelj mogu naći mir samo kad legnu jedno pored drugog (u konstelaciji figurativno, kao i metaforično u onom drugom realmu o kojem tako malo znamo!).

Za mrtve je izgleda također poželjno da „prihvate ono što jest“, jer samo tako mogu „počivati u miru“. Odnosno samo tako iz te prve ne-mirne faze odmah nakon smrti, prijeđu u drugu mirnu fazu i onda, naposljetku u treću fazu koju možemo nazvati fazom dubokog spokoja. Ovu fazu karakterizira potpuno prihvaćanje, kao i potpuno povlačenje od realma živih u za nas nedokučive, nama neke nepoznate dubine.

Protokom vremena, kao i kroz završavanje nezavršenih poslova tamo gdje je to potrebno, mrtvi se mogu povući još dalje od nas i još dublje u mir. U toj drugoj fazi onda zaista možemo reći da počivaju u miru. Nakon nekog vremena i mnogo generacija, mrtvi su u fazi dubokog vječnog počinka, nemaju više nikakav efekt na žive, otišli su čak i iz sjećanja. I moguće je da tada kada je izbrisan svaki trag njihovog postojanja iz naših sjećanja, da je onda kao da nisu nikad ni postojali.

„Koji mrtvi su u boljoj situaciji? Koji od njih su završili svoje umiranje i imaju vječni mir? Oni kojima dozvolimo da budu zaboravljeni. Možda možemo zamisliti kako bi bilo nama kada bismo umrli i kada bi nas se sjećali, ili kako bi bilo kada bismo umrli i bili zaboravljeni. Gdje je veći osjećaj završenog?

Nakon nekog vremena, svim mrtvima mora biti dozvoljeno da budu zaboravljeni. Ponekad nešto stoji tome na putu. Možda im još trebamo odati počast, možda im se zahvaliti ili možda još tugovati za njima. Tada su oni slobodni od nas, i mi od njih.“ (Bert Hellinger)

• Ponekad mrtvi trebaju još nešto od živih da bi uspješno okončali ovaj proces. Neki konstelatori tvrde da se ovaj proces kod iznenadno preminulih u konstelaciji može olakšati tako što im se jasno objasne okolnosti i detalji, kao i točno vrijeme smrti. Ponekad, ako se umrli ne može osloboditi vezanosti za život ili neku konkretnu osobu, može mu se u konstelaciji pomoći tako da ga „predamo na brigu“ njegovim umrlim roditeljima i da ga okrenemo (fizički u konstelaciji, kao i metaforično) od živih prema mrtvima.
• Ovaj proces je kompliciraniji kod djece koja su umrla rano i čiji su roditelji još uvijek živi, a naročito težak za abortiranu djecu koja su na neki način odbačena i od života i od smrti. U konstelaciji se često vidi da su predstavnici za tu djecu dezorijentirani, da se osjećaju loše i ne mogu naći svoje mjesto. Dobro mjesto za njih je u srcima i sjećanjima njihovih roditelja koji su preuzeli svu odgovornost za sudbinu koju su sami udijelili tom djetetu, kao i sve posljedice.
• Sama smrt dakle ne znači konačan završetak, kao ni konačan rastanak. Smrt, iako bolna jer osoba nije više fizički prisutna, je naravno sastavni dio samog života. I život i smrt pripadaju nekoj većoj cjelini podjednako.
• Smrt nije poremećaj, već nešto čemu sav život teži kao svom ispunjenju. Ono što dovodi do raznih poremećaja vezanih za smrt i to kod živih, a moguće i kod umrlih, je nepoštivanje prirodnih zakonitosti življenja, isključivanje, nepravda, nepotrebne žrtve i miješanje u tuđe poslove. I, naravno, miješanje u Božje poslove, odnosno u sudbinska pitanja i proces koje je najbolje ostaviti Sudbini, dakle, tamo gdje pripadaju, ne pokušavajući „uzeti sudbinu u svoje ruke“. Ostati ponizno na zemlji dokle i kako nam je dano, uz poštivanje ograničenja naše fizičke egzistencije i granica našeg poimanja Veće Cjeline – to je ono što omogućuje ispunjen život.
• Smrt nije problem. Naš strah od smrti, naše neprihvaćanje vlastite smrtnosti, kao i neprihvaćanje zakona života i smrti, naša uobraženost i nadmenost s kojom se nekad želimo umiješati i uzeti ove zakone u svoje ruke je ono što stvara probleme. Pun i ispunjen život, baš kao i pravovremena smrt, kao mirni povratak u ono iz čega smo iznikli, prirodni su, mogući i dostupni svima.
• Prihvaćanje sudbinskih događaja i procesa onako kako su nam udijeljeni, kao i razrješenje svih izazova koje nam život postavlja na primjeren način su mogući. Napraviti ono što trebamo i moramo, i ne dirati u ono što ne smijemo, olakšava življenje i donosi duboki mir (i pomirenost) s našim životom, upravo onakvim kakav je, što naravno uključuje i pomirenost s našom smrću, upravo onakvom kakva je.
• Umrli su u većini u suglasju sa svojom smrću. Nisu žalosni ili ogorčeni, ne zavide živima i žele svojim potomcima samo najbolje. Za njih je najbolje kada njihovi nasljednici produže život koji im je došao kroz njih na najbogatiji i najispunjeniji način. Mrtvi od nas ne zahtijevaju žrtve, niti žele da im se pridružimo kada nije naše vrijeme. Niti žele da ih žalimo, ma kakva bila njihova sudbina i okolnosti njihove smrti. IZNAD SVEGA mrtvi ne žele i ne trebaju da ih osvećujemo (ako su stradali od ljudske ruke). A ovo je obično dinamika koja stoji iza početaka uvijek i nanovo novih ratova. Žrtve i ubojice su u smrti intimno povezani uz potpuno prihvaćanje svojih sudbina koje mi ne možemo razumjeti niti dokučiti kroz naša ovozemaljska promišljanja i djelovanja.

„Rasprostranjeno je mišljenje da su mrtvi loše prošli. Ali mogli bi se isto tako reći da su oni blagoslovljeni. Život je težak samo živima.“ Bert Hellinger

KULTURALNE RAZLIKE

Druge kulture, tako zvane „primitivne“ kulture, one koje nisu izgubile magični pristup poimanja svijeta, imaju odnos prema smrti koji je prirodniji i zdraviji od našeg zapadnjačkog, tako zvanog „civiliziranog“. Mi se smrti bojimo, od nje zaziremo, želimo je nadmudriti, savladati ili se protiv nje boriti. U našem materijalističkom poimanju svijeta smrt se doživljava kao nešto konačno jer ne postoji ništa što nadživljava fizičko raspadanje našeg tijela. Definitivnost odlaska potvrđuje se kroz obred sahrane gdje se tijelo ili prah zatvaraju u grobnice koje se pokrivaju teškim pločama koje simboliziraju konačnost i nepropusnost granice između svijeta živih i mrtvih. Svaki fenomen koji eventualno ukazuje na prolazak informacije, energije s jedne na drugu stranu smatramo „paranormalnim“, s onu stranu normalnog i te fenomene tretiramo kao magijsko vjerovanje, primitivizam, religijsku zatucanost ili „new age mambo jumbo“.

Za plemenske kulture mrtvi su dio svakodnevnog života koji su uključeni u sve važnije rituale i svetkovine. Za njih se i ostavlja prazno mjesto za stolom, nudi im se hrana, a često se sa njima razgovara, obraća za pomoć, traži savjet. Prisutnost mrtvih u ovim je kulturama vrlo živa.

U istočnjačkim kulturama mrtvi su također bliži živima. U Japanu postoji park u kojem one obitelji koje su izgubile nerođenu djecu podižu skulpture toj djeci koje onda posjećuju sa svojom drugom djecom, oblače ih, dekoriraju, igraju se s njima. Kod nas je ovakvim obiteljima vrlo teško nositi se s ovim nevidljivim i često nepriznatim gubitkom koji obično ne mogu podijeliti sa širom obitelji ili zajednicom, niti imaju način koji bi im olakšao da ovu djecu uključe u svakodnevne aktivnosti i tako u svijest svoje obitelji. Niti imaju mjesto kroz koje bi se mogli redovno povezati sa sjećanjem na izgubljeno dijete.

Bert Hellinger rekao je o našoj kulturi: „Široko prihvaćena ideja je da su mrtvi odsutni, sahranjeni, otišli. Stavimo i ploču na grob da ne mogu pobjeći. Ali kako je to čudna ideja da su mrtvi odsutni. Život dolazi iz nečega što je skriveno, što mi ne poznajemo. Pojavi se iz nepoznatog na vidjelo i onda se vrati u skriveno. Ono što nas stvarno zanima je ovo nevidljivo. U usporedbi s time ono što je vidljivo je malo i prolazno. Mrtvi su u ovom skrivenom realmu, ali njihov utjecaj je na otvorenom, u našim životima. Ako se otvorimo prema ovome i dozvolimo to, onda je život afirmiran i podržan s njihove strane. Ako netko uđe u taj realm prije svog vremena, on pliva protiv ove struje izranjanja i iščezavanja. I ako se netko drži za život nakon što je njegovo vrijeme isteklo, on također pliva protiv ove struje. Otići prije vremena ne poštuje ono što je na otvorenom i što nam je omogućeno. Vješajući se za život kada je vrijeme isteklo je također znak nepoštivanja kada bi prikladnije bilo otpustiti i potonuti natrag u nepoznato. Kao terapeut, sve dokle dok je prikladno i dok god mi je dozvoljeno, ja pomažem živima da žive svoje živote u potpunosti, uz pomoć mrtvih. Ali ako se čini da im je vrijeme isteklo, ja ih ne pokušavam zadržati. Ja ne idem protiv struje, kao da bih mogao ili trebao nekoga spriječiti. Ja sam u skladu sa sudbinom. Ponekad kad radim s ovim pitanjima života i smrti, može se činiti da je rješenje moguće. Osoba se može povući od ponora na neko vrijeme, ali onda se ponovo vrati u prvotno stanje. Ja se i s tim slažem, i na to pristajem. Ne može se znati kakva je sudbina koju netko izabere ili kojoj se pokorava i da li ta sudbina ima skriveno značenje koje drugi ne mogu dokučiti. Ovakav stav ima nešto smirujuće, nešto duboko u sebi. Tako možemo obuhvatiti obje sfere i za života biti isto povezani s onim iza.“

GRANICA IZMEĐU ŽIVIH I MRTVIH

Na radionici ćemo osvijestiti, u skladu sa svim iznesenim uvidima i zakonitostima, da granica između živih i mrtvih nije tako nepropusna kako se obično smatra, kao i da ta granica više spaja nego što razdvaja. U konstelacijama ponekad imamo priliku sresti se s dušama naše umrle djece, roditelja, poginulih ratnih suboraca i dovršiti nešto što je ostalo nedovršeno između nas i njih, tako da mi možemo neopterećeno koračati dalje kroz život, a oni, također neopterećeni, počivati u miru. Razrješenje naših upletenosti s umrlim osobama ponekad nam omogućava povezanost s njima koja nas onda hrani i podržava u životu i koja je neophodna za uspjeh i zdravlje. Ispunjeni partnerski odnosi često ovise o potpori koja nam dolazi kroz liniju naših ženskih ili muških predaka i s kojom se u konstelacijama možemo povezati. Život treba smrt.

Kod onih koji se boje smrti, iza njihovog straha često se krije povezanost s nekom konkretnom mrtvom osobom koja nije svjesno doživljena i kao takva ima moć nad nama koja nema dobar utjecaj. U konstelacijskom radu moguće je razriješiti ove negativne povezanosti s određenim osobama i situacijama, upletenosti koja ne pogoduje životu. Kada mrtvi imaju svoje mjesto u obitelji, tada oni imaju pozitivan utjecaj na žive. U protivnom oni izazivaju strah i nervozu. Kada su duševne niti neprekinute i nezamršene, onda mrtvi mogu biti mrtvi, a živi živi. U konstelacijama povezujemo i razmrsujemo ove niti.

„Mnogi živi žele biti sa umrlima, osjećaju kako ih nešto vuče ka njima. Ali kad mrtvima odaju počast, mrtvi se približe njima i imaju prijateljski utjecaj. Iako udaljena, njihova prisutnost ima blagotvorno djelovanje.“ (Bert Hellinger)

Osvijestit ćemo i da se s predstavnicima za umrle osobe radi uvijek i samo na način koji evocira energiju umrle osobe zbog određene ozbiljne potrebe određene živuće osobe koju muče određeni problemi ovdje i sada. To se ne radi iz znatiželje ili olako. Mora postojati ozbiljna potreba, izražena kroz fokusirani zahtjev za razrješenje ozbiljnog konkretnog problema, kao na primjer bolesti djeteta.

Osvještavat ćemo da ponekad jasno vidimo kako živuće privlači smrt i kako joj idu u susret bez otpora i straha. Duša, budući da se proteže u sferu mrtvih kao i u sferu živih, pokorava se ovom pokretu ka smrti. Negdje duboko, oboje, i tijelo i duša, čeznu za povratkom ka izvoru života. Konstelacije ne idu protiv tog pokreta i ne pokušavaju ga promijeniti. Ponekad vidimo da netko ide protiv ove struje: da žuri prije svog pravog vremena ili da se grčevito drži za život nakon što je njegovo vrijeme isteklo. Mirni smo samo kada smo usklađeni s prirodnim pokretom naše duše i u tome konstelacije nekada mogu biti od pomoći. Ništa više i ništa manje.

Terapeut (kao i konstelator) ne smije stajati na putu, niti se miješati u nečiju sudbinu. Terapeut (kao i konstelator) također ne smije pokušavati spasiti nekoga od smrti, niti se smije bojati smrti, smrti osobe s kojom radi ili vlastite smrti. Tek tada se može u potpunosti staviti u službu samih zakona života i smrti i slijediti ih s poštovanjem i poniznošću.

U intimnoj i podržavajućoj zajednici theta praktičara, a uz energetsku podršku ThetaHealing pratičarke i konstelatorice dr. sc. Tihane Babić naučit ćete:

• više o uvidima kako živjeti punom snagom suočeni s vlastitom smrtnošću, kako živjeti kao da nam je smrt saveznik; bez da smo mi oni koji odugovlače ili pak oni koji žure preko reda u smrt te uskladiti se s pravovremenom smrću (koji nisu dio službenog gradiva ThetaHealing tečajeva),
• osvijestiti da naš odnos prema smrti i umrlima,
• radit ćemo vježbe za osvještavanje straha od smrti, poriva ka smrti, sistemskog pritiska da slijedimo nekoga u smrt ili da odemo umjesto nekoga, te krivice preživjelih,
• zapisivat ćemo uvide, što se podiglo, zaključke,
• kopat ćemo ThetaHealing® metodom,
• spuštati instalacije za korištenje podrške umrlih predaka kao jednog od najvećih izvora snage za nošenje sa svakodnevnim životnim teškoćama,
• zatvarati receptore za strah od smrti, poriv ka smrti, te krivicu preživjelih.

Otpustit ćemo brojne energije koje nas drže u strahu od smrti, porivu ka smrti, sistemskom pritisku da slijedimo nekoga u smrt ili da odemo umjesto nekoga, i krivici preživjelih, te ukloniti blokade prilikama i pozivu na zdraviji i puniji život, kompletirati lekcije koje su naši preci učili i iscijeliti DNK. Spustit ćemo instalacije za korištenje podrške umrlih predaka kao jednog od najvećih izvora snage za nošenje sa svakodnevnim životnim teškoćama.

Radionica „Život ili smrt: živim li život kao da me ima ili…nema?“ 6. je dio programa “Theta i konstelacije″, koji se sastoji od 7 dijelova, a održava se u Zagrebu i online. Radionica je otvorena za sve sa završenim Osnovnim DNK2 ThetaHealing® tečajem.

Sadržaj šeste radionice je:

• Uvod u objašnjenje kako živjeti punom snagom suočeni sa vlastitom smrtnošću, sa smrti kao saveznikom; osvijestiti da postoje oni koji odugovlače i oni koji žure preko reda te da postoji pravovremena smrt. 
• Vježbe za osvještavanje našeg odnosa prema smrti i umrlima, straha od smrti, poriva ka smrti, sistemskog pritiska da slijedimo nekoga u smrt ili da odemo umjesto nekoga, te krivice preživjelih.
• Meditacija.
• Zapisivanje uvida, što se podiglo, zaključaka.
• Kopanje ThetaHealing® metodom.
• Instalacije za korištenje podrške umrlih predaka kao jednog od najvećih izvora snage za nošenje sa svakodnevnim životnim teškoćama.
• Zatvaranje receptora za strah od smrti, poriv ka smrti, te krivicu preživjelih.